3D street art radi samo iz jedne točke. Stanete korak lijevo i rupa u asfaltu se raspline u razvučenu mrlju boje. To nije nedostatak tehnike nego cijela njezina poanta: slika je izračunata za jedan par očiju, na jednom mjestu, u jednoj visini.
Zato ovakvi radovi na fotografiji izgledaju uvjerljivije nego uživo. Objektiv je jednooki gledatelj, a upravo to tehnika i traži.
Anamorfoza: iskrivi crtež da bi se ispravio u oku
Tehnika se zove anamorfoza. Riječ je o izobličenoj projekciji koju gledatelj razrješava tek s određenog mjesta ili uz pomagalo. Postoje dvije vrste. Perspektivna traži oštar, kosi kut gledanja. Katoptrična traži zrcalo, obično stožasto ili cilindrično, u kojem se izobličena slika sabire natrag u prepoznatljiv oblik. Prvi europski priručnik za zrcalnu anamorfozu objavio je matematičar Vaulezard oko 1630.
Razlika prema običnoj perspektivi jednostavna je. Klasična perspektiva računa na gledatelja koji stoji ispred slike. Anamorfoza računa na onoga koji je gleda ukoso, gotovo s ruba. Zato je crtež na tlu duži nego što se čini: oblici pri dnu izgledaju normalno, a što su dalje od promatrača, to su izduženiji i tanji.
Postupak na terenu ide otprilike ovako:
- Odredi se točka gledišta, obično visina očiju odrasle osobe na fiksnoj udaljenosti
- Referentna slika prekrije se mrežom
- Ista se mreža na pločnik prenosi izobličena, razvučena prema dubini
- Crta se polje po polje, uz stalnu provjeru kroz objektiv s točke gledišta
Alat je jednostavniji nego što se očekuje: pastele, konopac za snap liniju, ljepljiva traka i metar. Sama geometrija nosi sav teret.
Kurt Wenner tvrdi da mu obična jednotočkovna perspektiva nije bila dovoljna. Kod vrlo velikih slika gledatelj s dna ne razaznaje detalje na suprotnom kraju, pa je razvio vlastitu geometriju koju naziva hiperboličkom perspektivom, istražujući je studijski uz fisheye leće.
Ako vas zanima kako se ta tehnika smješta među ostale, prošli smo ih u abecedi ulice i u pregledu tehnika i materijala u street artu.
Od Holbeina do asfalta
Ništa od ovoga nije novo. Najranije poznato djelo s anamorfnim izobličenjem obično se pripisuje Leonardu da Vinciju i njegovu Codexu Atlanticusu, crtežu poznatom kao Leonardovo oko, koje se razriješi tek pogledom iz kosog kuta. Godina i točan folij razlikuju se od izvora do izvora, pa ih ovdje namjerno ne navodimo.
Najpoznatiji primjer visi u londonskoj National Gallery. Na slici „Ambasadori” Hansa Holbeina mlađeg iz 1533. između dvojice muškaraca, francuskog veleposlanika Jeana de Dintevillea i biskupa Georgesa de Selvea, leži neprepoznatljiv izduženi oblik. Gledan s donjeg desnog ruba, pretvara se u ljudsku lubanju. Kod tolikog bogatstva prikazanih predmeta to je izravan memento mori.
Isti princip prenesen je i na strop. Andrea Pozzo je između 1685. i 1694. oslikao kupolu, apsidu i strop rimske crkve Sant’Ignazio tako da arhitektura naslikana na ravnoj plohi izgleda kao da se nastavlja u nebo. U brodu crkve postoji točno jedno mjesto, označeno žutim mramornim diskom na podu, s kojeg iluzija sjedne savršeno. Svaki korak dalje i strop se počne uvijati.
Ono što danas gledamo na pločniku ista je matematika, samo okrenuta prema dolje. O tome kako je ulična umjetnost s vremenom ušla u institucije pisali smo u tekstu o evoluciji od ilegalnih murala do muzejskih eksponata.
Madonnari: zanat star pet stoljeća
Slikanje po pločniku u Italiji ima ime i tradiciju. Madonnari su bili putujući slikari koji su, dovršivši posao u crkvi, iste motive prenosili na kaldrmu pred njom kako bi zaradili od prolaznika. Korijeni se smještaju u 16. stoljeće.
Britanska grana zvala se screevers, termin nastao oko 1875. Do 1890. procjenjuje se da je samo u Londonu više od 500 ljudi živjelo isključivo od uličnog slikanja. Bio je to posao, ne hobi.
Tradicija se službeno obnavlja 1973., kad u mjestu Grazie di Curtatone kraj Mantove kreće nacionalni susret madonnara. Zadržao je obredni okvir: umjetnici počinju raditi kasno poslijepodne 14. kolovoza pred svetištem, a natjecanje otvara biskupov blagoslov kreda.
3D street art i ljudi koji su ga oblikovali
Kurt Wenner (rođen 1958. u Ann Arboru) prije umjetnosti je crtao svemir. Radio je za NASA-in Jet Propulsion Laboratory kao ilustrator budućih misija i izvanzemaljskih krajolika, između ostalog na temelju podataka sonde Voyager. Posao je napustio 1982. i otišao u Italiju učiti renesansno slikarstvo iz originala, a ulično slikanje počeo je u Rimu iste godine. Trodimenzionalno ulično slikarstvo naziva vlastitim izumom. Godina izuma navodi se različito, i na njegovim stranicama, pa je poštenije reći: početkom osamdesetih, u Rimu.
Julian Beever (rođen 1959. u Cheltenhamu) došao je do istog mjesta drugim putem. Počeo je kao ulični portretist da financira putovanja, a anamorfne iluzije počeo je raditi ranih devedesetih, potaknut praznim pravokutnikom ploča u jednoj bruxelleskoj pješačkoj ulici. Radio je u najmanje 35 zemalja, nadimak „Pavement Picasso” prati ga desetljećima, a 2011. objavio je i knjigu o toj tehnici.
Edgar Müller (rođen 1968. u Mülheimu an der Ruhr) prvi je put na natjecanju uličnih slikara u Gelderu sudjelovao sa šesnaest godina, a pobijedio s devetnaest, kopijom Caravaggiove „Večere u Emausu”. Od 1998. nosi titulu maestro madonnaro. Njegov najpoznatiji rad, ledeni ponor na pristanišnom molu u irskom Dún Laoghaireu iz kolovoza 2008., pokriva 250 kvadrata i nastajao je pet dana uz tri asistenta.
Leon Keer (rođen 1980. u Utrechtu) u umjetnosti je od 1997., a zanat je pokupio slikajući velike reklamne murale. Prekretnica mu je bio poziv na međunarodni street painting event u rodnom gradu 2007. Danas kombinira anamorfozu s proširenom stvarnošću i video mappingom, o čemu smo pisali u tekstu o tome kako AR oživljava uličnu umjetnost.
Odeith (Sérgio Odeith, rođen 1976. u portugalskoj Damaiji) radi nešto drukčije. On ne slika po tlu nego u unutarnjim uglovima zidova, istovremeno po dvije plohe i po podu, pa slova i likovi izgledaju kao da lebde odvojeni od zida. Stil koji je razvio sam naziva sombre 3D, a međunarodno priznanje stekao je 2005. Njegov je rad najbliži spoju anamorfoze i klasičnog grafita.
Popis nije potpun bez još nekoliko imena. Tracy Lee Stum ulično slika od 1998. i 2006. je držala Guinnessov rekord za najveću krednu sliku pojedinca, rekreaciju Leonardove „Posljednje večere” na deset sa pet metara. Eduardo Relero, Argentinac iz Rosarija koji od 1996. živi u Španjolskoj, anamorfne slike radi od 1990. i na jednom velikom radu zna provesti do dva tjedna. Manfred Stader titulu majstora madonnara nosi od 1985.
Rekordi: gdje su granice formata
Britanski dvojac 3D Joe & Max u studenom 2011. izradio je na londonskom West India Quayu sliku od 1.160 kvadratnih metara i 106 metara dužine, i to u tjedan dana, po magli i kiši. Bio je to tada rekord za najveći i najdulji rad te vrste.
Danas te brojke više ne drže vrh. Aktualni Guinnessov rekord za najveću anamorfnu uličnu sliku iznosi 2.807 kvadratnih metara, a za najdulju 391 metar. Oba je 1. listopada 2016. postavio Yang Yongchun u kineskom Lijiangu.
| Rad | Površina | Trajanje izrade |
|---|---|---|
| Edgar Müller, Dún Laoghaire, 2008. | 250 m² | 5 dana, 3 asistenta |
| 3D Joe & Max, London, 2011. | 1.160 m² | tjedan dana |
| Yang Yongchun, Lijiang, 2016. | 2.807 m² | – |
| Tipičan festivalski rad | – | 2 do 5 dana |
3D street art u Hrvatskoj: Vukovar, Poreč, Split
Ovo je dio koji većina domaćih tekstova preskoči, a ne bi trebala. Hrvatska ima jednu ozbiljno dokumentiranu adresu.
VukovART je krenuo 2016. Iste je godine Filip Mrvelj, kojega Grad Vukovar u službenoj objavi opisuje kao jedinog hrvatskog 3D street art umjetnika, od 15. do 19. srpnja naslikao prvu vukovarsku anamorfnu sliku na pješačkom mostu na ušću Vuke u Dunav. Rad pokriva stotinjak kvadrata i dug je blizu dvadeset metara.
Iz jedne slike izrastao je festival. Do 2025. Vukovar je imao 34 murala i 3D slike, a projekt supotpisuje nizozemski Planet Street Painting XL. Kroz grad su prošli Alex Maksiov, Cuboliquido, Nikolaj Arndt, Juandres Vera i, među ostalima, već spomenuti Eduardo Relero, uz domaće autore poput OKO-a, Tee Jurišić i Eugena Varzića.
Ranije, 2013., Amerikanka Tracy Lee Stum izradila je 3D sliku na porečkoj rivi, s motivom otoka Sv. Nikole, za jednog hotelijera. Split je 2015. na Rivi imao trodnevni festival trodimenzionalne ulične umjetnosti sa suhim pastelima i radionicama, no o ponovljenim izdanjima nema potvrde, pa ga vrijedi pamtiti kao jednokratan događaj.
Šira slika domaće scene stoji u našem vodiču kroz hrvatske murale i urbane galerije, a za glavni grad zasebno u vodiču kroz zagrebačke murale.
Materijali i vijek trajanja
Klasični izbor su kredne pastele. Profesionalci ih miješaju iz više marki, a neki si ih rade sami. Uz njih se koriste pigment u prahu, tekuća tempera, ugljen i pastelne olovke.
Trajnost je dio dogovora, ne problem. Kiša i prolaznici odrade svoje unutar nekoliko dana, a kad rad treba ukloniti prije toga, pere se pod tlakom. Tempera je otpornija na kišu, ali se jednako tako spere na kraju događaja. Akril i lateks koriste se samo kad se želi trajna instalacija.
Za usporedbu s trajnim formatima korisno je pročitati kako nastaje mural i tekst o tehnici šablone, gdje je odnos brzine i trajnosti sasvim drukčije postavljen.
Gdje se to gleda uživo
- Grazie di Curtatone, Italija – nacionalni susret madonnara od 1973., sredinom kolovoza
- Geldern, Njemačka – od 1979., međunarodno od 1981.; s 500 do 600 uličnih slikara godišnje najveće natjecanje te vrste na svijetu
- Wilhelmshaven, Njemačka – festival s izdvojenom 3D kategorijom, uz „slobodnu umjetnost” i kopiju
- Sarasota, Florida – Chalk Festival od 2007., pokrenut s 22 umjetnika i pet tisuća posjetitelja
- Santa Barbara, Kalifornija – I Madonnari od 1987., prvi festival tog tipa na zapadnoj hemisferi
- Vukovar – VukovART, jedina redovita hrvatska adresa
Više o europskom kalendaru ima u pregledu najvećih street art festivala u Europi.
Izvore možete provjeriti izravno: Guinnessov zapis o najvećoj anamorfnoj uličnoj slici, National Gallery o Holbeinovim „Ambasadorima” i službena stranica VukovART-a.
Zašto ova tehnika i dalje pali
Zato što traži sudjelovanje. Mural se gleda, anamorfna slika se pronalazi. Morate stati na točno mjesto, često čučnuti ili podignuti telefon u zrak, i tek tada slika sjedne. Taj kratki trud pretvara prolaznika u sudionika, što je i razlog zašto ovakvi radovi tako dobro putuju društvenim mrežama.
Ima i druga strana. Rad je privremen po definiciji, pa se rijetko oko njega vodi rasprava o vlasništvu i dopuštenju kakva prati grafite. Tu temu razlažemo u tekstu jesu li grafiti vandalizam ili umjetnost, a o učinku boje na zapušteni prostor u tekstu o psihologiji boja na ulici.
Česta pitanja
Zašto 3D street art bolje izgleda na fotografiji nego uživo?
Jer je slika izračunata za jedno oko na jednom mjestu. Fotoaparat je upravo to. Ljudski vid je binokularan i mozak mu javlja da gleda ravnu plohu, pa iluzija uživo nikad nije potpuna kao na snimci.
Koliko traje izrada?
Uobičajeno dva do pet dana. Rad od 250 kvadrata traži pet dana i pomoć asistenata, a rekordne površine preko tisuću kvadrata cijeli tjedan uz ekipu.
Koliko slika ostane na tlu?
Kredni radovi nestanu s prvom kišom ili se istroše hodanjem, obično kroz nekoliko dana. Trajni ostaju samo oni rađeni akrilom ili lateksom, a takvi traže dozvolu i drukčiju pripremu podloge.
Postoji li 3D street art u Hrvatskoj?
Postoji, i to najviše u Vukovaru kroz projekt VukovART od 2016. Prvu anamorfnu sliku ondje je napravio Filip Mrvelj na pješačkom mostu na ušću Vuke u Dunav, a od tada su kroz grad prošli i strani autori.
