Postoji trenutak, negdje duboko ispod zemlje, kad prestaneš razmišljati o geologiji i počneš gledati kao da si u muzeju. Svjetlo padne na sigu koja je rasla desecima tisuća godina i na sekundu pomisliš da je netko to oblikovao namjerno. Nije, naravno. Nitko nije potpisao taj rad, nitko nije razmišljao o kompoziciji. A opet stojiš pred njim kao pred skulpturom i ne znaš bi li ga fotografirao ili samo šutio.
Vapnenac, voda i vrijeme
To je ona čudna stvar s krškim krajolikom. Vapnenac, voda i vrijeme odrade posao koji bismo, da ga zateknemo u galeriji, bez razmišljanja nazvali umjetnošću. Stijena izlizana u oblinu koja izgleda kao da ju je netko brusio. Kamene zavjese što vise sa stropa špilje, tanke gotovo poput stakla. Polja vrtača koja iz zraka izgledaju kao da ih je netko crtao šestarom. Nigdje ni traga ruci, a forma je posvuda.
Recept je pritom upravo dosadno jednostavan. Kiša upije malo ugljikova dioksida iz zraka i tla, postane blago kisela i krene se probijati kroz pukotine u vapnencu. Tisuću godina za par centimetara sige. Sto tisuća godina za dvoranu u koju stane crkva. Ono što nama izgleda kao gotovo djelo zapravo je samo trenutak zaustavljen usred procesa koji nikad nije ni kanio završiti.
Tko je potpisao stijenu?
Tu se obično zaglavi razgovor o tome što je uopće umjetnost. Naviknuti smo da iza djela stoji autor, namjera, neka odluka da ovo ide ovamo a ono onamo. Krš nema ništa od toga. Voda ne bira, ona samo ide niz nagib i otapa ono što može.
Pa ipak naše oko za to ne mari. Vidimo lice u stijeni, životinju u oblini sige, čitavu arhitekturu u nečemu što je nastalo bez ijedne odluke. Mozak nas tjera da svuda tražimo namjeru, čak i ondje gdje je posve sigurno nema. Možda je upravo to najpošteniji odgovor: umjetnost možda nije u predmetu nego u pogledu koji ga gleda. Stijena ne zna da je lijepa. Mi joj to pripišemo, i time napravimo pola posla.
Podzemna galerija ispod Like
Hrvatska je za ovakvo gledanje zgodno mjesto. Dobar dio zemlje leži na dinarskom kršu, jednom od najrazvedenijih krških područja u Europi, i ispod te naizgled škrte površine krije se cijeli paralelni svijet kanala, dvorana i jama. Ono što gore izgleda kao kamenjar i suha trava, dolje se otvara u prostore koje bi potpisao svaki arhitekt. Stoljećima smo taj kamen smatrali preprekom, nečim što treba zaobići ili razbiti, a zapravo je on jedan od najstrpljivijih kipara koje imamo.
Ako to želite vidjeti izbliza, a ne samo zamišljati, jedno od mjesta gdje je ta podzemna galerija doslovno uređena za posjetitelje je Park prirode Grabovača kod Perušića u Lici. Na jednom se brežuljku ondje, na razmjerno malom prostoru, natiskalo desetak špilja i jama, pa se od ulaza do ulaza šeta običnom šumskom stazom. U najpoznatiju među njima, Samograd, ulazi se gotovo kao u dvoranu, kroz otvor koji je urušavanjem stropa nastao davno prije bilo kakvih posjetitelja. Zanimljivo je i da je Grabovača jedini špiljski park u Hrvatskoj, što znači da je cijela priča ondje postavljena upravo oko ovog odnosa između kamena i oblika, a ne usput, kao dodatak nekoj drugoj atrakciji.
Izložba bez čuvara i pločica
Dolje je iskustvo drukčije nego u bilo kojoj galeriji koju znam. Nema čuvara, nema pločice s cijenom i godinom nastanka, nema strelice koja ti govori kojim redoslijedom gledati. Ima tame koja je gušća nego što očekuješ i koja proguta svjetlo lampe nekoliko metara ispred tebe. Ima kapanja vode koje odzvanja u praznini i temperature koja se preko cijele godine jedva miče od desetak stupnjeva, pa ti je u srpnju hladno, a u siječnju gotovo ugodno.
I ima onog osjećaja da je sve to bilo tu davno prije tebe i da će ostati dugo nakon. Razmjeri te malo posrame. Siga visoka kao čovjek narasla je možda otkad su ljudi naučili pisati. Negdje u kutu prhne šišmiš i podsjeti te da ti u toj dvorani nisi publika nego gost, i to ne osobito važan.
Ljepota kojoj ne treba publika
Možda zato špilje i stijene rade nešto što malo koja izložba uspije. Ne traže da ih razumiješ, ne objašnjavaju se, ništa ti ne pokušavaju prodati. Lijepe su bez razloga i bez publike, jednako lijepe i kad nikoga nema da gleda. U svijetu u kojem se gotovo svaka slika stvara zato da bude viđena i podijeljena, ima nečeg pomalo drskog u ljepoti koja je posve ravnodušna prema tome hoće li je itko primijetiti.
Ta ravnodušnost, kad malo bolje razmisliš, djeluje gotovo oslobađajuće. Ne moraš ništa osjetiti na zapovijed, ne moraš znati ime stila ni razdoblja, ne moraš imati mišljenje. Možeš samo stajati i gledati kako je nešto ispalo lijepo bez ikakve namjere da bude.
Pa nazovimo to umjetnošću ili ne, svejedno. Sljedeći put kad se nađete pred kamenom koji izgleda kao da ga je netko oblikovao, vrijedi se na trenutak zaustaviti. Autora nema. Galerija je otvorena. Ulaznica je, uglavnom, samo malo blata na cipelama.
